Radivoje je u danu preživio tri infarkta, ovo je njegova ispovijest o borbi za život

I zdraviji od njega bi povukao ručnu, odmorio, usporio tempo. A on – jok! Živi drugi život punim plućima kraj kojih mu bije srce, tuđe, ali po mjeri njegove velike duše i sa njom ukomponovano.

Danas je zabavljen vikendicom na Vrutcima u koju se sklonio od gužve… Sutra će pješačiti Tarom, prekosutra Jadovnikom… Za tri četiri dana gaziće kilometre Kamenom Gorom… Sljedeće nedjelje voziće kajak Drinom ili Zapadnom Moravom, jahati konje svojom Požegom. Ne smiruje se, ne da sebi dokolice Radivoje Laki Filipović (53).

A vala dosta se, nenaviknut na lijenčarenje, naležao. Prinudno, biješe to onih teških mjeseci kad je bio zakovan za bolnički krevet i priključen na aparate, a bolest mu ispisivala otpusnu listu sa ovog svijeta. Kad je nadljudskom voljom drugu nogu održao da ne sklizne u grob, gdje mu je već bila jedna.

U pravu biješe ona medicinska sestra Odjeljenja za transplatacju Kliničkog centra u Beogradu kad mu prije tri godine reče: „Nisam vidjela većeg borca od tebe“. A borilo se sa sobom nebo nad Vrutcima, jezerom kod Užica, dok šetasmo obalama sa Filipovićem, hoće – neće pustiti kišu.

Preživio tri infarkta u jednom danu

Tamo preko brda prema Tari tri puta je sjevnulo. Tri munje kao tri infarkta koja su ga 2004. u jednom danu zadesila.

– Odmah su mi ugrađena četiri bajpasa, deset godina kasnije i kardioverter. Nikakvih smetnji nisam imao do kraja 2017. kada su počeli problemi sa gušenjem, zbog kojih sam sam se 2. februara sljedeće godine onesvijestio. U Kliničkom centru mi je saopšteno da mi srce radi 15 posto i da mi moraju ugraditi pumpu. Kada je trebalo izvršiti intervenciju, nada da će pumpa preuzeti srčanu funkciju je ugašena pošto su mi obje komore otkazale, a srce je bilo uvećano dva i po puta. Na sve to i još crnja vijest – srčana funkcija mi je bila pala na 12 odsto, – pričao Radivoje o počecima muke koju je pregrmio.

Bori se da ne uhvati sebe u dosadi, teško mu pada pasivnost, u krevetu i na nogama je dvije različite osobe. „Borim se jer želim da živim“ – odgovorao je onoj medicinskoj sestri koja je mu se na istrajnosti divila, svjestan da će kapitulirati ako se ubrzo ne nađe donor. Kao što se u Vrutcima, onaj dan kada se sa Lakijem ispričasmo, izređaše sva četiri godišnja doba, tako su se o njegovom zdravstvenom stanju smijenjivali ljekarski izvještaji. Svaki je bio lošiji od onog prethodnog. Bez nade da će stići bolji ako ne dobije novo srce.

Ili srce donora ili smrt. Šta će prije?

Morao je na strogo mirovanje. U bolnici da čeka poziv na transplataciju. Pa kad ga pozovu. Nije čovjek mašina da mu, kad otkaže motor kome poporavke nema, naruče novi. Ili srce donora ili smrt. Šta će prije?

Gore iz šume, čulo se kroz vijuk vjetra i ruštanje drveća, komšija ga je pozvao na ručak. Da dođe odmah da se jelo ne hladi. Posljednja dva puta kada je negde morao „odmah“ zapovjedali su ljekari i čekanju nije bilo vremena. Najprije 2. jula 2018. stiglo je srce za njega, transplatacija je bila zakazana za narednu noć. Sreće li njegove. Kratko je potrajala.

“Budim se, pipam grudi, tražim zavoj, ali ništa”

– U sred noći sam se probudio u operacionoj sali. Oko mene nije bilo nikoga. Rukom sam, malo po malo, prelazio grudima tražeći da napipam zavoj, ranu, krv, bilo šta što bi ukazalo da mi je presađeno srce. Već sam vidio sebe kako opet živim životom dostojnim čovjeka, pješačim, radim, jurcam. A onda psihički nokaut. Ni najzdravije srce ga ne bi podnijelo. Nikakvog traga da je transplatacija izvršena na meni nije bilo, – sjeća se Požežanin.

FOTO: VLADIMIR LOJANICA / RAS SRBIJA
FOTO: VLADIMIR LOJANICA / RAS SRBIJA

Utihnulo je u Vrutcima. Smirio se i vjetar koji je razgonio crne oblake. Liči na kišu. U mukloj tišini Radivoje Filipović i dalje čuje zujanje aparata koji mu je održavao život. Sve što ćutnju malo jače naruši podsjeti ga na bat koraka koji je u gluvoj noći dopirao iz bolničkog hodnika.

Šok: Operacija nije uspjela

– Uđoše sestra i doktorka. Rekoše da operacija nije uspjela iz nekog razloga. Da li to tako dođe pred smrt, a ja sam već sebe smatrao mrtvim, u glavi su mi se kao na filmskoj traci ređale slike, oživeše i davno zaboravljene. Nije uspjelo, govoto, neću preživjeti. Tražio sam da mi dovedu porodicu da se pozdravimo. Čas sam bio pomiren sa sudbinom, čas plakao kao kiša – sjeća se Laki.

Prođe bez kiše na Vrutcima. Tmina se po nebu raziđe. Ni najcrnji oblaci ne moraju da znače kišu. Zamijeniše ih bijeli, bijelji od zastave koju je komandom bolesnog srca isticao dok ga je smrt opkoljavala. I najveći borci su samo ljudi od krvi i mesa.

– Laki, ajde gore… Ručak… Vrijeme je – uporan je bio komšija.

„Ne ideš ti nigde bez novog srca, čekamo donora. Sve će biti dobro, tiješila me je doktorka te noći poslije neuspješnog pokušaja intervencije, – naviru sjećanja Radivoju Filipoviću.

– Laki, o’ladiće se, – opet se prolomilo odozgo.

– Koliko aparati mogu da me održavaju u životu, pitao sam doktorku. Koliko hoćeš – rekla je. A koliko moje srce može da izdrži, opet sam pitao. Oćutala je, nisam bio mali da ne shvatim – govorio je Laki.

“Radivoje, imamo novo srce za tebe!”

Tri nedjelje od kada je utučen, na mrvicama života, napustio operacionu salu i počeo odbrojavati dane, u sobu mu je, čini mu se, ušlo svo osoblje koje se u tom trenutku zateklo na kardiohirurgiji Kliničkog centra: „Radivoje, ideš na operaciju, imamo zdravo srce za tebe“. Dobro pamti rečenicu u jedan glas ushićenih ljekara i sestara, bolje nego maloprijeđašni poziv komšije na ručak. Samo aparati na koje je bio priključen nisu mu dozvolili da od sreće poskoči na noge i uhoda u operacionu salu.

Vijesti dobre, bolje nisu mogle biti biti, ali opet ne moraju da znače zaokret. Šta ako ni sada…. Optimizam! Ali sa dozom rezerve! Već jednom se unaprijed uludo radovao. Otpisan čovjek nema šta da izgubi.

Potpuno razvedrilo nad jezerom. Granulo sunce. Kao da maločas nebo nije prijetilo potopom.

A onda vijest za dobro jutro

– Prvo što sam čuo poslije buđenja iz anestezije bilo je: „Dobili ste zdrav ogran“. Nije postojao dio tijela na koji mi nisu bila priključena „crijeva“ aparata. Trajalo je osam sati. Svaki naredni dan osjećao sam se bolje. Šesti sam ustao na noge, sedmi otišao do toaleta, osmog rekoh sebi: „Pobijedio si, Radivoje“ – seda na panj koji je na obali ostavila osjekla voda.

Vodostaj na Vrutcima ove godine krenuo je da opada neubičajeno rano, još u martu poslije topljenja snijegova, zbog obilnog ispuštanja vode kroz ustave brane. Proljetos je jezero naslutilo ljetnju sušu koja dođe i ostavi presahlo ušće i gole kamenjare sa kojih se ka koritu povukla voda. Kao što Laki na kućnom liječenju nasluti zlo što zadesi svijet prošle godine dođe.

– U kući sam, jer je oporavak tražio sterilne uslove, morao da nosim masku, a zbog mene i žena i kćerke. Pitali me ljudi kako mogu pod maskom da dišem i izdržim i žalili me. Ne prođe dugo a saznadoše – priča.

Filipović nema imunitet. Obaraju mu ga lijekovi. Da ga ima organizam bi lako mogao da obaci srce i izazove komplikacije. Ali ima volju za životom. Veću od Vrutaka.

– Evo me, evo – pošao je komšiji.

Nogu pred nogu. Nije žurio. Imao je sve vrijeme ovog svijeta. Ono koje je, u zbiru sa prethodne tri godine, prerano otpisao, piše Blic.

0Shares

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.