Bosansko Grahovo: Htio je biti oficir, pa inženjer, a sad je pogrebnik

Željko Damjanović (57) je pogrebnik, jedini u Bosanskom Grahovu i okolini. To što je u mladosti, u željezničkoj nesreći, ostao bez noge, ne sprečava ga da i u najudaljenija sela stigne na vreme, kad je ljudima najteže.

Bio je pitomac Vojne akademije, pa polaznik Više škole unutrašnjih poslova i student agronomije, ali nije postao ni oficir, ni policajac, ni inženjer. Već godinama se bavi poslom od kojeg mnogi zaziru.

Ali Željko se ne žali. Svoj posao radi predano i profesionalno. Za njega, jednostavno, nema prepreka.

– Ovdje su zimi veliki snjegovi. Jednom smo, tako, tri dana putovali kroz smetove, da sahranimo pokojnika. Proprtimo dio puta, ali se do mraka ne uspijemo probiti do sela, pa se vratimo u Grahovo i ujutru, zorom, opet na put – priča Željko.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Od Livanjskog polja do Šator planine i granice sa Hrvatskom i EU nema sela u kojem Željko ne poznaje svaki puteljak. Ovaj vrletni kraj je prokrstario mnogo puta.

A vješt je putnik i na širokim drumovima. Dešavalo da ode u Beograd, po pokojnika, i da se isti dan vrati u Grahovo i organizuje sahranu.

– Kakve god okolnosti bile, uvijek dođem na vrijeme i pobrinem se da sve bude spremno za sahranu – kaže Željko, za Srpskainfo.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

A posla ima.

Ona legendarna replika iz „Maratonaca“, po kojima je „smrt jedini siguran posao“, nigdje nije tako surovo istinita kao u ovom povratničkom, rijetko naseljnom kraju.

U Grahovu i okolnim selima žive uglavnom stariji ljudi. I oni koji posljednje dane prožive daleko od zavičaja, često nasljednicima u amanet ostave posljednju želju: da ih sahrane u rodnom kraju.

Mada priznaje da ne bi imao ovoliko posla da u Grahovu prodaje bebi opremu ili školski pribor, Željko kaže da nije u redu što je posao kojim se bavi nerijetko predmet neslanih šala i doskočica.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

– Ne vidim šta je smiješno u tome što ljudi umiru i što se sahranjuju. Dolazim ljudima u kuću kad su u žalosti, jer su izgubili roditelja, brata, sestru. Ja to poštujem. Nije zabavno biti pogrebnik, ali ja svoj posao volim – kaže Željko.

Istina, u mladosti nije ni slutio da će se baviti mrtvačkim sanducima, vijencima i prevozom pokojnika. Imao je sasvim druge planove. Ustvari, imao je mnogo planova i ambicija.

Bio je pitomac Vojne akademije u Beogradu, ali se ispostavilo da nije baš rođen za oficira. Pokušao je i u Višoj školi unutrašnjih poslova, pa je na kraju upisao Poljoprivredni fakultet. Možda bi ga i završio da se nije dogodila nesreća, u kojoj je izgubio nogu, a zamalo i glavu.

Bilo je to 1986. godine, na Đurđevdan. Vraćao se vozom iz zavičaja na studije u Beograd.

– Sjednem u Kninu na voz, pa na stanici u Ličkoj Kaldrmi izađem da uzmem vode. Nisam pazio i voz je krenuo, a ja potrčim i zakačim se za vrata. Otkačim se i padnem pod voz – priča Željko.

Voz je odjurio dalje, a on se borio da preživi.

– Pokidao sam sve sa sebe, podvezao se tamo gdje mi je noga otkinuta, da ne iskrvarim, i zapomogao iz sveg glasa. Čuli smu me neki mještani i odvezli me u bolnicu u Bihać. I tako me spasili – priča Željko.

Godinu dana je bio po bolnicama i na rehabilitaciji. Poslije je kao amputirac radio u firmi DES u Beogradu, a pred rat, kad je ta firma zatvorena, vratio se u Grahovo. I tu je ostao do ljeta 1995. godine, kada je cijela zapadna Krajina krenula u izbjeglištvo.

FOTO: D. BOŽIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: D. BOŽIĆ/RAS SRBIJA
U Federaciji od tri do pet odsto povratnika

Vratio se među prvima. Još u februaru 1998. krenuo je traktorom, iz Lišnje kod Prnjavora, gdje je proboravio izbjeličke dane, preko Manjače, u zavičaj. Nisu ih pustili. Četiri noći je, sa još nekoliko zemljaka, proveo na Čađavici, na traktoru.

– Na Đurđevdan te godine konačno smo se vratili u svoje kuće – priča Željko.

U opustjelom, razorenom gradu valjalo je od nečeg živjeti. I tako je Željko, koji je i predsjednik Crkvene pravoslavne opštine, odlučio da otovri radnju za pogrebne usluge. I nije se, kaže, pokajao. Jer, čovjek snuje, a Bog određuje.

Ponosni djed žali za diskotekom

Željko kaže da je srećan čovjek. Živi u svom gradu, srećno je oženjen suprugom Suzanom, ponosni je tata dvije kćerke, Dejane i Sare, a odnedavno i ponosni djed malog Uroša.

Žao mu je jedino što Grahovo ni decenijama poslije rata nije obnovljeno. S tugom gleda ruševine nekad jedne od neljepših diskoteka u bivšoj Jugi, u kojoj je, kao gimnazijalac, znao igrati do zore.

– Žao mi je što ovo malo omladine, koja danas živi u Grahovu, nema gdje izaći i provesti se. Mi stariji smo, uprkos svemu, proživjeli lijep život, a njima mladost prođe među ruševinama – kaže Željko.

U Grahovu u cijeloj opštini živi svega stotinak dece i dvadesetak srednjoškolaca.

Izvor: Srpskainfo
0Shares

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.