Profesorica iz Banjaluke koja ne želi da ćuti: “Kafe reference” kao strategija upravljanja fakultetom

Aleksandra Figurek je profesorica na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci koja je odlučila da ne ćuti. Progovorila je o lošem radu rukovodstva, degradaciji Univerziteta, tražila odgovornost, a onda su je napali.

Udarili su na nju sa svih strana, pokušavajući je diskreditovati i kroz, kako kaže, izmišljeni i montirani proces odstraniti sa Univerziteta.

Ipak, nju to nije pokolebalo da nastavi da bez ustručavanja, hrabro upire prstom na ono što ne valja i što je potrebno mijenjati.

U istom tonu, bez dlake na jeziku, ova mlada profesorica govori za Buku o problemima na Univerzitetu, nesposobnosti rukovodstva na fakultetima i u Rektoratu, potrebi za promjenama u visokom obrazovanju…

Aleksandra, Vi ste jedna od rijetkih na Univerzitetu u Banjoj Luci koja ima tu “manu” da ne može da u tišini posmatra loše stvari. Zbog čega ste odlučili da kritikujete ono što nije dobro, da nudite rješenja i izađete iz te zone komfora u kojoj je većina ovdašnjih profesora?

Bog je svakog čovjeka pozvao na pobunu protiv zla. Naučni radnici imaju posebnu odgovornost za stanje u društvu i od njih se očekuje da dignu svoj glas, odnosno da daju prijedloge u cilju pokretanja ka napretku društva i države u cjelini.

Ne gajim iluzije da kao jedinka mogu učiniti neki veliki podvig, ali mogu ukazati, razotkriti, objelodaniti, predložiti i to će biti dovoljno za početak borbe za spas, nas i naše djece.
Osjećam se odgovornom ako nas 7 profesora sjedi na studijskom programu na koji je upisano samo 10 studenata (na prvoj godini). Svako od nas treba da se zapita “do kada će se takav sistem finansirati” i ko će te kredite da vraća u vremenu koje dolazi.

Zašto većina profesora i nastavnog osoblja ipak ćuti na sve loše što se radi na Univerzitetu?

Ja ne bih rekla da većina profesora ćuti, sudeći po podršci koja mi svakodnevno stiže i dokazima koje mi šalju da iznosim u javnost, mislim da ovo društvo ima perspektivu.

A to što se plaše je razumljivo, jer ne samo da satanizuju, već i ubijaju.

Moja hrabrost je u genima, jer sam potomak slavnih Kozaka, koji su došli na ove prostore sa zavežljajima na leđima, prije više od stotinu godina i koji su krčili zemlju i stvarali sebi uslove da se prehrane. Tu zemlju još uvijek krči moj otac, kao ugledni prnjavorski ljekar, koji je mene učio i naučio dostojanstvu, te da je  podaništvo ono nad čime se treba zgražavati.

Šta mislite, zašto je na Vas otpočela “hajka” nakon što ste progovorili o nekim stvarima i željeli ih popraviti?

Hajka na mene otpočela je zbog nesposobnosti lošijih da rukovode boljima. Konkretno, mislim na rektora i dekana Poljoprivrednog fakulteta. Na Poljoprivrednom fakultetu u Banjoj Luci ima veliki broj uglednih profesora, čak imamo i uglednog akademika. Rektor je za dekana imenovao prof. Kovačevića, koji je inače njegov drug. O njegovoj ličnosti dovoljno govori i činjenica  da je prvo dao saglasnost za postdoktorsko istraživanje, a nakon toga pokreće disciplinski postupak za odsustvo sa posla, i pored činjenice što je Senat Univerziteta u Banjoj Luci verifikovao sporazum sa istraživačkim institutom u Nikoziji koji predviđa razmjenu studenata i nastavnog osoblja. Ja sam u doba korone uložila velike napore u pogledu stvaranja saradnje između dvije zemlje, a što doprinosi internacionalizaciji i većoj vidljivosti Univerziteta u Banjoj Luci u međunarodnim okvirima.

Dekan kao takav ne može konkurisati za “čovjeka”, a kamoli da izvršava funkciju dekana i da rukovodi uglednim profesorima. Njegovo glavno uporište u radu se zasniva na “poznanstvu i kafama sa rektorom”. Ja sam odmah digla svoj glas, smatrajući da su “kafe reference” poražavajuća strategija upravljanja fakultetom. Kao takav on ne može imati nikavu čast, niti ugled.

U svojoj nesposobnosti da doprinese rješavanju gorućih problema, boljoj poziciji Univerziteta, broju upisanih studenata na Poljoprivrednom fakultetu na pojedinim studijskim programima, on se bavi reklamiranjem turističke agencije i nudi proljetna putovanja širom BiH, Srbije i Turske, i to sve iz dekanata, u vremenu korone i neizvijesnosti – da li će neki studijski programi opstati.

Kakvo je trenutno stanje na banjalučkom Univerzitetu?

Stanje na jednom Univerzitetu se najbolje iskazuje kroz njegovu rangiranost na međunarodnim listama. Ranije sam isticala “pad” našeg Univerziteta, apelovala akademskoj zajednici da moramo uložiti značajan trud da poziciju Univerziteta u Banjoj Luci na Webometriks listi poboljšamo, jer mi to zaista možemo zajedničkim snagama. To potvrđuje činjenica da smo nakon mog apela cijeloj akademskoj zajednici, a prema poslednjim podacima unaprijedili našu poziciju, ali sa kojom još uvijek ne možemo biti zadovoljni.
Takođe, moram da istaknem činjenicu da je Webometriks jedina lista na kojoj se nalazi naš Univerzitet.

Da ne spominjem drugi primjer – Šangajske liste, na kojoj se nažalost nije ni našao naš Univerzitet. To je jedna prestižna lista svjetskih Univerziteta, na kojoj bi bilo dobro da stoji i ime Univerziteta u Banjoj Luci, pa makar bili i na poslednjem mjestu, ali da smo ipak u okviru nje. Zato sam kroz svoje istraživanje (slike – u prilogu) pokušala da doprinesem da se svi dosljedno uključimo u aktivnosti kako bi unaprijedili poziciju Univerziteta u Banjoj Luci, koji je trenutno pozicioniran na 2655. mjestu, dok su kolege u Sarajevu na 1674. mjestu (a u istoj smo državi), a da ne govorim da je Univerzitet u Beogradu na 403. mjestu.

Ono što je vjerovatno izazvalo negodovanje, a kasnije i moj progon, je i ideja o klasifikaciji nastavnika/saradnika u tri kategorije u pogledu doprinosa aktivnostima internacinalizacije i veće vidlljivosti našeg univerziteta (H-high /M- midle /L- low doprinos) – a kako sam to navela u planu istraživanja.

Vjerujem da je to bio okidač za progon.

Ja kada zažmirim i stavim prst na kartu svijeta, na tom mjestu sebi mogu pronaći posao, ali smatram da trebam ostati i boriti se do kraja. Put pravde je trnovit, ali ko se naučio na njega, ne bode. Na prvi prijedlog, kako da pokušamo podignuti rejting univerziteta, krenula je satanizacija mene do krajnjih granica. Za mene to predstavlja “vjetrić” koji će proći. Da nemam viziju, kuda sam krenula, dokle sam stigla i šta ću dalje, ne bih ni ulazila u ovu borbu, već bih mirno ćutala, neka stvari teku, kako teku.

Vi ste studirali i usavršavali se širom svijeta. Da li biste mogli uporediti naše visoko obrazovanje sa zemljama u kojima ste bili?

Boravila sam i usavršavala se u mnogim zemljama svijeta i mnoge dobre prakse zabilježila i pokušavala da implementiram na našim prostorima. Na primjer, neke zemlje kao što su Austrija, Njemačka, Švajcarska polaze od stvaranja svijesti i identifikovanja talenata, te sagledavanje preferencija mladih i njihovo usmjeravanje počev od najmlađeg uzrasta. Tako su organizovali tradicionalni “Kinder Uni”, gdje Univerziteti nakon završetka ljetnog semestra organizuju predavanja za najmlađe (naravno prilagođeno njihovom uzrastu). Prije skoro dvije godine, uputila sam rukovodstvu takav prijedlog, sa ciljem da se i kod nas uvede takva praksa. Ali nažalost, moj prijedlog ne samo da nije razmatran, već nisam udostojena ni odgovora.

Naravno, imala sam i druge prijedloge u cilju rasta i unapređenja pozicije našeg Univerziteta, ali očigledno da moji prijedlozi nisu bili dobrodošli. Nakon svega, imam utisak da pojedinci koji nisu u mogućnosti da iznjedre ideje i ostvare nove poduhvate, prosto koče druge koji ka tome teže.

Trenutno na Kipru radim postdoktorsko istraživanje i imala sam šansu da vidim kako je poljoprivreda organizovana u sušnim područjima  na temperaturi i do 45C. Ganulo me je kada sam vidjela kako se ljudi i u težim vremenskim uslovima bore, za svaku biljčicu, za svako grlo stoke.

Takođe, imala sam priliku da učestvujem u značajnim međunarodnim projektima, u predlaganju čak i međunarodne regulative iz oblasti stimulisanja poljoprivrednih proizvođača i sva ta pozitivna iskustva željela bih prenijeti našem Ministarstvu poljoprivrede.

Neko ste ko je aktivan i van svog zvaničnog posla na poboljšanju stanja u društvu. Aktivirali ste se u Pokretu pravde. Ima li ovo društvo šanse za promjene i napredak?

Kao član akademske zajednice osjećam veliku odgovornost i, kao što sam ranije pomenula, trudiću se da dam svoj doprinos razvoju ne samo Unievrziteta, već i društva. Naučni radnici su slobodni u ispitivanju i kritičkom odnosu prema naučnim i društvenim vrijednostima i dužni su da nude nove ideje i mišljenja. Naučna istraživanja predstavljaju nasušnu potrebu, imajući u vidu činjenicu da nastavnici i naučnici treba da odgovore narastajućim izazovima društva znanja, te da preispituju i inoviraju nastavno-naučni rad.

Ostvarivanje međunarodne saradnje i umrežavanje sa prestižnim međunarodnim institucijama treba da posluži kao jedan od važnih segmenata budućeg razvoja našeg Univerziteta. Usvajanje inovativnih metoda rada i brižljivo praćenje svjetskih trendova treba da postane jedan od prioriteta svih onih koji su se opredijelili i svoj život usmjerili ka razvoju određenih naučnih oblasti. Nikada nisam planirala da se bavim politikom. U Pokretu pravde sam zbog brutalno ubijenog studenta – genijalca Davida Dragičevića u borbi da se ubice privedu pravdi. Smatrala sam da je čovječno stati uz roditelje ubijenog Davida, pogotovo što je bio student Univerziteta u Banjoj Luci.

Izvor: BUKA
0Shares

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.